Veze hrvatskog i ukrajinskog pjesništva

Hrvatsku i Ukrajinu ne povezuje samo pripadnost europskomu kulturnom krugu i iskustvo borbe za samostalnost, nego i bliskost njihovih književnosti. Bliža književna veza dviju slavenskih zemalja počela se graditi početkom dvijetisućitih godina te se otad razvija kroz brojne posjete književnika i pjesnika, prevoditeljske poduhvate, antologije, suradnju odsjeka i katedara na fakultetima, te osobna poznanstva. Tomu svjedoče i književni događaji u tekućoj godini, dok ukrajinska poezija u vihoru rata zauzima istaknuto mjesto ne samo u svojoj domovini, nego i u Europi, pa ukrajinski jezik pomoću umjetnosti riječi progovara o univerzalnim temama, kao što je ljubav, ali i o geopolitici i stradanju svoga naroda.

Dariya Pavlešen, Kateryna Mihalicyna, Alla Tatarenko, Daria Lysenko, Kateryna Kalytko i Maryna Ponomarenko

U ožujku ove godine, u sklopu Male knjižnice DHK, objavljena je dvojezična knjiga Darije Lysenko (1992) Čuo sam da si u Nizozemskoj: ova pjesnička rukovet pisana je iz perspektive ukrajinske izbjeglice koja se doselila u Haag, gdje se malo što poklapa sa sentimentom njezine ratom zahvaćene domovine. Struktura pjesama zbirke gradi se na pripovjednim opisima, ponavljanjima sintaktičkih struktura, paralelizmima, koji na kraju pjesme donose obrat ili sintezu, što su obilježja koja karakteriziraju dominantan trend narativne poezije u suvremenom ukrajinskom pjesništvu, a istovremeno upućuju i na poveznice s hrvatskim pjesništvom s kraja devedesetih godina 20. stoljeća i početka nultih 21. stoljeća. Zbirka vrsno dočarava kako se suosjećanje za čovjeka teško razvija bez iskustva slične patnje, što se istaklo pri susretu Nizozemaca – dakle, zapadne Europe – i ukrajinske migrantice – to jest europskoga istoka.

U svibnju je u zagrebačkoj Booksi održana tribina Pjesnički glasovi Ukrajine. Događaj je vodila Dariya Pavlešen – istaknuta prevoditeljica ukrajinske poezije na hrvatski jezik – a na tribini su sudjelovali Kateryna Mihalicyna, Alla Tatarenko i Tomica Bajsić. Kateryna Mihalicyna (1982) – ukrajinska pjesnikinja, urednica, prevoditeljica i ilustratorica – ustvrdila je da hrvatska poezija poznaje poslijeratni osjećaj koji se u Ukrajini tek iščekuje. Pjesnikinja je čitala svoje pjesme, uputila na neprestanu kulturnu suradnju Ukrajine i Hrvatske, a prisjetila se i svojih u ratu tragično stradalih kolega i kolegica, poput pjesnikinje Viktorije Ameline.

Kao spojna nit između hrvatske i ukrajinske književnosti djeluje i Alla Tatarenko (1980), ukrajinska slavistica, književna povjesničarka i teoretičarka, prevoditeljica i profesorica hrvatske književnosti na Sveučilištu Ivan Franko u Lvivu. Ona smatra da sadašnja ukrajinska poezija nije puka angažirana ili ratna pjesma: ona dubinski izražava dušu ukrajinskog naroda. Poezija predstavlja nadu koja daruje barem neku vrst mira. Iz njezine suradnje s Tomicom Bajsićem nastala je antologija Ukrajina 2022: pjesnički ljetopis rata, a potom i Ukrajina 2024: glasovi i slike. Tomica Bajsić – i sam sudionik hrvatskog obrambenog rata devedesetih – napomenuo je da se u pjesmama ukrajinskih pjesnika bilježi intimno iskustvo ljudi koji stradavaju u ratu. Ta pjesnička djela ostaju kao svjedok vremena, pa je vrijednost sadašnje ukrajinske poezije tim veća. Bajsić je zaključio da je Hrvatska mala zemlja koja je proživjela rat, a dio svog iskustva iskazao je u zbirci Južni križ (1998). Njegova poezija stoga funkcionira kao čvorišna točka ovih dviju slavenskih književnosti, pa je Kateryna Mihalicyna ukazala na nužnost sustavnijeg prijevoda njegove poezije na ukrajinski jezik. Upravo umjetnost čovjeka čuva od zaborava i stradanja, a kroz nju čovjek može voljeti svako biće, istaknuo je Bajsić.

U okviru festivala Stih u regiji – koji se u lipnju održao u Zagrebu i Celinama pokraj Vrbovca – gostovale su pjesnikinje Kateryna Kalytko (1980) i Maryna Ponomarenko (1982), koje su u srpnju u Zagrebu nastupile na tribini Ljubav u poeziji kao rezultat rata. Kateryna Kalytko – dobitnica nacionalne Nagrade „Taras Ševčenko“, najvišeg ukrajinskog državnog priznanja za postignuća u kulturi i umjetnosti koje se dodjeljuje od 1962. godine, pročitala je nekolicinu novih pjesama, u kojima opisima potresne svakodnevice čitateljima nastoji dočarati mukotrpno ratno iskustvo. Pjesnikinja je zaključila da se krhkost života pokazuje upravo u doba rata, što u čovjeku budi ljubav i nježnost prema bližnjem, a na ljubav i zajedništvo ukazala je i Maryna Ponomarenko, napomenuvši da čovjek u ratu ima povišenu sposobnost razlučivanja bitnog od nebitnog, pa se kroz pjesmu izriče i ono što se nekomu nije moglo ili stiglo reći – onome ili onoj kojih više nema. Tribinu su vodili hrvatski pjesnik Ivan Herceg i Dariya Pavlešen, koja je napomenula da riječi svoj ili naš danas u svijesti ukrajinskog naroda imaju sasvim novo, rafinirano značenje, dočim je suvremeno ukrajinsko pjesništvo – koje je na početku rata nastupilo kao jedan kolektivni glas – sada znatno individualnije te se u svakog pjesnika i pjesnikinje lako razaznaje navlastita pjesnička osobnost.